Zdravlje stanovnika jedan je od najvažnijih resursa koji svaka zemlja treba štititi i njegovati, a važniji je i od prirodnih resursa, jer se ne može lako nadomjestiti uvozom. S druge strane, zdravstvene usluge su razmjenjivo dobro, imaju troškove i cijenu te mogu biti čak i koristan izvozni proizvod.

Europski indeks zdravstvene zaštite potrošača (EHCI, 2015) svake godine ocjenjuje promjene u zdravstvenoj zaštiti i pravima pacijenata pa se na toj ljestvici Hrvatska penje ili pada ovisno o svojim rezultatima i rezultatima drugih zemalja. Prema podacima iz 2015. godine Hrvatska se nalazi na 24 mjestu od 37 zemalja s 640 ostvarenih bodova od maksimalno mogućih 1000. Indeks je koristan, jer prati napredak i ocjenjuje rezultat u šest kategorija. Posebno je koristan pregled onih pokazatelja u kojima Hrvatska ne ostvaruje napredak što daje smjer za poboljšanje zdravstvenih usluga. Najvažniji su pokazatelji u kategoriji ishoda liječenja (zaostajemo u pogledu visokog postotka smrtnosti od srčanih infarkta, postotka smrtnosti od karcinoma i MRSA infekcija) i u kategoriji preventive (zaostajemo u pokazateljima prevencije povišenog krvnog tlaka, pušenja, nedovoljne fizičke aktivnosti, cijepljenja protiv HPV-a i smrtnosti u prometu). Općenito govoreći, preventivne intervencije su troškovno najučinkovitije investicije u zdravlje. Hrvatska ima kvalitetno povijesno nasljeđe u solidarnom financiranju javne zdravstvene zaštite i u politici preventive (osobito dječje i školske preventive te zdravstvenog odgoja). Solidarno financiranje, dostupnost zdravstvenih usluga i preventivna zdravstvena zaštita su tri platforme kvalitetnog nasljeđa i smjernice za budućnost.

Zdravstvena zaštita građana Hrvatske temelji se na modelu zdravstvene zaštite „sva prava za sve“, a financira se iz javnih i privatnih izvora i to okvirno u omjeru 4/5 u odnosu na 1/5. Udio ukupne zdravstvene potrošnje u BDP-u je 2012. godine bio 7,3 postotna boda što je manje u odnosu na zemlje s kojima se možemo uspoređivati, kao što su Češka (8,8%), Slovačka (8,0%), Mađarska (8,0%), Slovenija (8,9%). U tekućoj zdravstvenoj potrošnji najveći dio izdataka od 50,5% odlazi na troškove liječenja te 31,1% na lijekove, medicinske proizvode i pomagala za izvanbolničke pacijente (Eurostat, 2012).

Javni izvori financiranja zdravstva su najvažniji, a temelje se na prihodima iz obveznog zdravstvenog osiguranja te prihoda iz državnog proračuna. U situaciji višegodišnje gospodarske recesije javni zdravstveni izdaci nisu u ravnoteži s javnim prihodima. U zdravstvenom se sustavu gubitci stvaraju kontinuirano zbog čega su sanacije i reforme neizbježne. Ipak i unatoč gubitcima i kontinuiranim reformama zdravstvo u Hrvatskoj uspijeva u mnogim segmentima zadržati zavidnu razinu stručne medicinske kvalitete (visoki dometi transplantacijske medicine i kardiokirurgije, nizak perinatalni mortalitet, pojedinačni uspjesi bazičnih znanstvenih struka kao i mnogo drugog). U opisanim okolnostima, troškovi sadašnje razine zdravstvene zaštite predstavljaju izazov, a rješenje nije u smanjenju zdravstvene zaštite već u racionalnijem upravljanju troškovima. Distribucija javnog novca za zdravstvenu zaštitu treba se temeljiti na principu solidarnosti i dostupnosti te principu racionalnosti, jer dugoročno ne može opstati sustav javnog financiranja zdravstva bez njegove fiskalne održivosti. U poslovnom smislu gotovo svaka sastavnica u zdravstvu se bori s nedovoljnim financiranjem te neefikasnom organizacijom i upravljanjem. Lošim upravljanjem došlo je do urušavanja primarne medicinske zaštite, koja je u drugoj polovici prošlog stoljeća, zahvaljujući genijalnosti Andrije Štampara, imala visoku stručnu razinu, dostupnost i veliki utjecaj na opće zdravlje stanovništva. Sekundarna i tercijarna medicinska zaštita je razlomljena administrativnom podjelom države. Međubolnička povezanost u davanju zdravstvenih usluga, kojom se povećava kvaliteta i smanjuju troškovi, gotovo ne postoji (projekt telemedicine nikada nije zaživio), a politički otpori svakoj promjeni (npr. stvaranju funkcionalnih timova i sl.) bujaju.

Javni izdaci za zdravstvo su vrlo veliki i drugi su po veličini, nakon mirovina, te bilježe kontinuiran rast. Rast izdataka je dijelom uzrokovan neefikasnošću funkcioniranja javnog zdravstvenog sustava, a dijelom je prirodan zbog starenja stanovništva i tehnološkog napretka u medicini. Iz istih razloga i puno bogatije zemlje imaju problem s pokrivanjem troškova zdravstvene zaštite. U budućnosti stoga treba očekivati daljnji rast zdravstvene potrošnje zbog čega održivo javno financiranje zdravstva nije izbor već nužnost. Parcijalne reforme ne mogu postići iste efekte kao jedna sveobuhvatna reforma. Za zdravstvenu reformu je poželjno osigurati konsenzus svih političkih stranaka zbog duljine i kompleksnosti provedbe. U zdravstvu nema brzih, a efikasnih rješenja, jer je njegova sadašnja financijska te organizacijsko upravljačka struktura ozbiljno narušena (Vehovec, 2014). Nema dvojbe da zdravstveni sustav treba strukturnu dobro osmišljenu reformu uz uvjet da se medicinska kvaliteta ne naruši. Zdravstveni dio zaštite u preventivi jednako je tako važan kao i onaj u kurativi.

Na prihodnoj strani zdravstva niska stopa zaposlenosti za sada ne omogućava značajniji rast prihoda od doprinosa iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Ukupni javni izdaci za zdravstvo su 5,8% BDP-a za 2012. godinu (Eurostat). Dobrovoljna zdravstvena osiguranja su nedovoljno razvijena i iskorištena, osobito u nadogradnji bolničkih usluga (primjer kozmetičke kirurgije neuvjetovane zdravljem ili posebnih usluga za vrijeme bolničkog boravka i sl.). Dobrovoljno zdravstveno osiguranje je premijsko osiguranje i financira se iz privatnih izvora te ovisi o veličini rizika koji se osigurava (Puljiz, 2014). Na tom tržištu je sporan monopolni položaj HZZO-a u pružanju dopunskog zdravstvenog osiguranja što ostale komercijalne osiguravatelje dovodi u nepovoljniji položaj. Privatni izdaci za zdravstvo imaju niski udio od 1,45% BDP-a za 2012. godinu što nas smješta na europsko začelje, ali su u stalnom porastu (Nestić i Rubil, 2014). Na strani prihoda moguće je u budućnosti očekivati povećanje zbog porasta zaposlenosti, zbog rasta privatnih izdataka za zdravstvo i rasta dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja. Na rashodnoj strani troškova u zdravstvu, koje se financira iz javnih izvora, postoji širok izbor mjera koje mogu djelovati na smanjivanje javnih rashoda. Međutim smanjivanje izdataka ne bi trebao biti cilj sam po sebi već bi efikasno i djelotvorno trošenje javnog novca trebalo predstavljati cilj javnih izdataka za zdravstvenu zaštitu građana. Drugim riječima javni novac za zdravstvo iskoristiti što racionalnije za što kvalitetniju zdravstvenu zaštitu.

PAMETNO se zalaže:
– da se ukupni udio izdataka za zdravstvenu zaštitu u BDP-u zadrži barem na istoj razini odnosno postepeno poveća na 8% ili više kad se za to ostvare uvjeti,
– da se zadrži pretežiti udio izdataka za zdravstvenu zaštitu na javnom financiranju,
– da se zadrži princip solidarnosti i dostupnosti u javnom financiranju zdravstvene zaštite za dogovoreni raspon zdravstvenih usluga,
– da se unaprijedi učinkovitost i djelotvornost trošenja javnog novca u zdravstvu,
– da se e-zdravstvo dalje unaprjeđuje i razvija kao i cjelokupna informatizacija zdravstva,
– da se uvede nezavisna kontrola kvalitete na razini svakog odjela,
– da se primjeni akreditacijski postupak vanjskog vrednovanja zdravstvenih ustanova,
– da se depolitizira i profesionalizira rukovodeći kadar zdravstvenih ustanova za menadžersko upravljanje,
– da se omogući pacijentima da zdravstvenu uslugu mogu putem obvezatnog zdravstvenog osiguranja koristiti u privatnim i javnim zdravstvenim ustanovama prema njihovom izboru,
– da se primarnoj zdravstvenoj zaštiti dade značajna uloga u zdravstvenoj zaštiti tako da im se omogući udruživanje, mogućnost pružanja manjih specijalističkih usluga te jasne protokole o odgovornosti pacijenata i medicinskog osoblja,
– da se poveća horizontalna povezanost zdravstvenih ustanova zbog racionalnije upotrebe opreme i veće kvalitete zdravstvenih usluga za pacijenta,
– da se značajno unaprijedi preventivno djelovanju zdravstvene zaštite putem edukacije o zdravim životnim stilovima radi svjesnije odgovornosti građana za vlastito zdravlje;
– da se osiguraju obavezna sredstva za trajnu edukaciju (domaću i međunarodnu) zdravstvenih radnika te kontinuirana sredstva za modernizaciju medicinske infrastrukture u skladu s EU standardima;
– da se osiguraju adekvatna sredstva za financiranje plaća zdravstvenih radnika u skladu sa složenošću njihovog posla te stručnosti i kvaliteti usluge koju pružaju i na taj način pokuša smanjiti odljev zdravstvenih radnika iz hrvatskog zdravstvenog sustava.

Dakako, sve promjene i prilagodbe u sustavu zdravstva treba osnivati na politički neovisnim ekspertnim mišljenjima uz stalnu kontrolu kvalitete i primjenu ekonomskih evaluacija u zdravstvu, jer nitko nije tako bogat da ne bi trebao pametno ulagati u zdravstvo.