Naš je krajnji cilj razvijeno hrvatsko društvo. Sastavni dio svakog naprednog i razvijenog društva jest razvijeni sustav visokog obrazovanja i znanosti, kao jedan od glavnih pokretača ekonomskog razvoja, društvenog napretka i očuvanja kulturnog identiteta.

Pod razvijenim sustavom visokog obrazovanja i znanosti razumijevamo sustav kakav u osnovi postoji u naprednim zemljama Europe i razvijenog svijeta. Takav se sustav temelji na sljedeća četiri zajednička načela:
1. Dobro organizirano obrazovanje na svim razinama – od vrtića do programa
cjeloživotnog učenja.
2. Kompetitivna i meritokratska organizacija – u svim segmentima nastoje se identificirati, poticati i nagrađivati oni nadareni, kreativni i produktivni te se pojedinci i institucije natječu za resurse koji se dijele prema objektivnim pokazateljima uspješnosti.
3. Otvoren i internacionalan sustav – podržavaju se međunarodni kriteriji produktivnosti i teži uključenosti u međunarodne tokove i institucije.
4. Racionalno upravljanje sustavom i napredovanje u njemu
U Hrvatskoj nijedno od tih načela nije sustavno provedeno. Zato ni rezultati u Hrvatskoj nisu ni približni onima u vrhunskim visokoškolskim i znanstvenim ustanovama u svijetu. Posljedica toga je i dugotrajno zaostajanje gospodarstva u Hrvatskoj i njezin iznimno spor oporavak od gospodarske i ukupne društvene krize.

Nužne promjene
Da bi se u Hrvatskoj uspostavio sustav visokog obrazovanja i znanosti na istim načelima kakav djeluje u razvijenim zemljama nužne su korjenite zakonske, organizacijske i financijske promjene. Ove se promjene trebaju provesti veoma pažljivo i u kratkom vremenu. Novi zakonski okvir treba uključivati promjenu načina izbora čelnika, načina upravljanja, integraciju sveučilišta i racionalizaciju instituta uz značajno povećanje financijskih sredstava. Samo povećanje financijskih sredstava, bez značajnih promjena u sustavu, ne bi donijelo željene rezultate.

1) Zakonske promjene
Nužan je potpuno novi zakonski okvir i to ne samo Zakona o znanosti i visokom obrazovanju nego i promjene u drugim zakonima i propisima koji bi omogućili racionalno djelovanje, npr. Zakona o radu, Zakona o ustanovama, propisa o radnim dozvolama, o pokretljivosti sudionika, o carinskim olakšicama pri nabavi opreme, o poreznim olakšicama i slično. U samome sustavu visokog obrazovanja i znanosti zakoni bi trebali osigurati potpunu integraciju sveučilišta u racionalnu cjelinu s jasnim usmjerenjima na dostizanje ciljeva svjetske relevantnosti djelovanja. Zakoni trebaju osigurati potpunu autonomiju institucija, uz poštivanje načela odgovornosti i racionalnog odnosa prema javnim sredstvima.

2) Organizacijske promjene i reforme
Najvažnija organizacijska promjena odnosi se na način upravljanja i izbora čelnih osoba. Namjera je osigurati da oni koji upravljaju institucijama zadovoljavaju visoke kriterije akademske izvrsnosti i sposobnosti upravljanja, uz izbjegavanje dosadašnje prakse da o čelnicima institucija i upravljačkim tijelima sustava odlučuju oni kojima će te osobe upravljati. O izboru rektora i ravnatelja instituta trebaju odlučivati odbori sastavljeni od uglednih stručnih osoba, ali niti jedna interesna skupina (a posebno ne politika!) ne smije imati mogućnost imenovanja većine članova tih odbora. U procesu imenovanja odbora sudjelovao bi Sabor, Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, te lokalna samouprava i gospodarstvo. Izabranim čelnim osobama treba dati sva upravljačka prava te zahtijevati potpunu odgovornost, uz kontinuirani nadzor njihovog djelovanja. Čelnike manjih ustrojstvenih jedinica imenovali bi rektori i ravnatelji, uz konzultacije s akademskom zajednicom, a prema načelima pune odgovornosti za rezultate njihovog rada, uz obavezne i kontinuirane mehanizme nadzora. Nužno je provesti reformu sustava napredovanja u zvanjima koje ne bi trebalo biti obvezno, nego ovisno o potrebama poslodavca. Kriterije za napredovanje potrebno je uskladiti s kriterijima u razvijenim zemljama, a sustav zvanja pojednostavniti kako bi omogućio bolju integraciju i mobilnost, kao i lakše zapošljavanje stranih znanstvenika (što je slučaj u svim razvijenim zemljama). To praktički znači da sadašnje kriterije za napredovanje treba znatno postrožiti te inzistirati na međunarodnoj prepoznatljivosti. Stalno radno mjesto trebalo bi započinjati tek na razini višeg znanstvenog suradnika, odnosno izvanrednog profesora, kako bi se što duže zadržala visoka razina kompetitivnosti, usporediva s naprednim sustavima u svijetu. Stalno radno mjesto se ne bi moglo dobiti bez kontinuiranog usavršavanja u inozemstvu u trajanju od minimalno dvije godine.
Također je nužno provesti reformu Bolonjskog procesa, zbog činjenice da njegova implementacija u velikoj mjeri odstupa od prvobitne zamisli cijelog procesa. Reforma treba rezultirati ponovnim ustrojem sveučilišnih studija, ali on će biti moguć jedino ukoliko dođe do integracije svakog hrvatskog sveučilišta tako da ono bude organizirano slično sveučilištima u razvijenim zemljama: sveučilište je pravna osoba, fakulteti i umjetničke akademije nisu pravne osobe (nego podružnice u smislu Zakona o ustanovama), a svi sadašnji zaposlenici pojedinih fakulteta i umjetničkih akademija postaju zaposlenici sveučilišta. Nadalje, potrebno je značajno smanjiti broj preddiplomskih studijskih programa, ali s puno većim stupnjem izbornosti. Također je nužno pojednostavniti sustav stečenih kvalifikacija, omogućiti veću mobilnost studenata (ukinuti nepotrebne prepreke pri upisu diplomskih studija) te stimulirati studiranje područja matematike, prirodnih znanosti, tehnologije i inženjerstva. Potrebno je racionalizirati sustav doktorskih studija, značajno povećati broj doktoranada i poslijedoktoranada, uz inzistiranje na njihovom kontinuiranom financiranju, mobilnosti i povezanosti s gospodarstvom.

3) Financijske promjene
Svakako treba promijeniti i financiranje sustava, i po načinu i po iznosu. Način bi trebao biti temeljen na kompetitivnim i mjerljivim pokazateljima za proračunska sredstva (npr. odnos broja studenata i nastavnika, kvaliteta i duljina studiranja, stupanj povezanosti s privredom, sa svjetskom, ali i lokalnom zajednicom, kvaliteta i opseg znanstvene i stručne produktivnosti, fleksibilnost i izbornost studijskih programa, povezanost s bivšim studentima, opseg provedbe cjeloživotnog obrazovanja itd.), a na interesu naručitelja za izvanproračunska sredstva. Na ovakav način povećao bi se stupanj autonomije i odgovornosti institucija za rezultate svog rada. Kad se sustav uskladi s normama najrazvijenijih zemalja, trebalo bi znatno povećati izdvajanja, dinamikom kojom bi se u kratkom vremenu dostigla namjeravana izdvajanja u zemljama Europske unije (oko 3% bruto nacionalnog dohotka). Istovremeno treba raditi i na znatnom povećavanju udjela izvanproračunskih sredstava u ukupnom postotku izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost (do 40 ili 50%).

Mehanizmi za dostizanje izvrsnosti
Uz opisane nužne promjene potrebno je uvesti cijeli niz mehanizama koje će omogućiti dostizanje kriterija izvrsnosti, kao što su:

• Osnovati državni fond za poticanje inovacija i patentiranja,
• Stipendirati poslijedoktorska usavršavanja na najprestižnijim institucijama u svijetu,
• Uspostaviti urede za poticanje i potpore prijavljivanju projekata,
• Povezati nastavna opterećenja sa znanstvenom produkcijom,
• Uvesti nagrađivanje uspješnih, a sankcioniranje neuspješnih. Institucije bi, u namjeri povećanja autonomije i odgovornosti za svoj rad, mogle i trebale jedan dio plaće povezati s rezultatima rada zaposlenika,
• Uvesti posebne fondove za zadržavanje domaćih i privlačenje talenata iz inozemstva.

Uvjereni smo kako bi opisane promjene brzo unaprijedile sustav visokog obrazovanja i znanosti, čime bi se povećali izgledi hrvatskih znanstvenika i institucija u nadmetanju za europska i globalna sredstva. U konačnici bi se ove promjene odrazile na napredak cijelog društva.
Vizija Hrvatske u društvu znanstveno razvijenih zemalja trebala bi biti jasan razlog za prevladavanje sadašnjih otpora tim nužnim promjenama.