Jedan od glavnih zadataka za sve zemlje članice Europske unije je osigurati stabilan i održiv mirovinski sustav s primjerenim mirovinama, kako je definirano u krovnom strateškom dokumentu (Europska komisija, 2010).

U Hrvatskoj građani žele i očekuju primjerene mirovine što je veliki izazov za državu u kojoj raste broj umirovljenika, raste prosječno vrijeme godina u kojem se koristi mirovina, a istovremeno se smanjuje broj zaposlenih, a povećava broj umirovljenika. Današnje mirovine se financiranju iz obaveznog mirovinskog osiguranja na temelju međugeneracijske solidarnosti, točnije iz doprinosa za mirovinsko osiguranje koje uplaćuju zaposleni. No, ta sredstva nisu dostatna te se nedostajući dio nadoknađuje iz državnog proračuna, čime se otvara problem za javne financije. Ovakav način financiranja mirovina iznimno je osjetljiv na kretanje zaposlenosti, a Hrvatska uz Grčku ima najnižu stopu zaposlenosti u EU (59,2%).

Stoga financijska održivost mirovinskog sustava (stajalište države) predstavlja drugu stranu vage u odnosu na primjerenost mirovina (stajalište građana). Za stabilan mirovinski sustav ključno je pronaći ravnotežu između legitimne želje građana za primjerenim mirovinama i nužnog zadatka države za financijskom održivosti mirovinskog sustava (Nestić i sur, 2011).

Reformom mirovinskog sustava iz 2002. godine uveden je obvezni drugi mirovinski stup kapitalizirane individualne mirovinske štednje te mogućnost dobrovoljnog trećeg mirovinskog stupa. Osnovna ideje jest da se dio prihoda od mirovinskog doprinosa izdvoji na poseban račun svakog zaposlenika (trenutno je to 5% plaće, dok 15% plaće i dalje ide u prvi stup) te da se taj dio uloži na tržište kapitala čim bi se osigurali prinosi koji bi u budućnosti financirali dio mirovine. Iskustva razvijenih tržišnih gospodarstva pokazuju da su prinosi na tržištu kapitala u prosjeku veći od stope rasta BDP-a i veći od stope rasta plaća, tako da se očekuje da će ovaj dio mirovinske štednje u budućnosti osigurati više mirovine nego što bi to bio slučaj da se ostalo isključivo pri sustavu baziranom na međugeneracijskoj solidarnosti.

Istovremeno, time se značajno smanjuju budući izdaci javnog mirovinskog sustava, odnosno budući izdaci proračuna čime se doprinosi fiskalnoj stabilnosti. No, takva reforma ima i nepovoljan kratkoročni učinak za javne financije. Uslijed uvođenja drugog stupa i uplate 5% mirovinskog doprinosa u tu svrhu, smanjuju se priljevi doprinosa u prvom stupu zasnovanom na međugeneracijskoj solidarnosti te se razlika za mirovinske izdatke nadoknađuje iz državnog proračuna. Ukratko, reforma je povećala kratkoročni pritisak na javne financije, ali će zato olakšati dugoročnu fiskalnu situaciju, te se očekuju i veće mirovine za umirovljenike u odnosu na situaciju da nije bilo reforme. Uz postojeću stopu zaposlenosti činjenica je da je mirovinsko osiguranje po ukupnoj stopi doprinosa od 20% niže od prosjeka zemalja članica EU.

Sadašnji problemi mirovinskog sustava nisu uzrokovani mirovinskom reformom već su rezultat dugoročnijih nepovoljnih kretanja. Dijelom su posljedica nepovoljnih demografskih promjena, odnosno sve većeg broj starijih osoba u odnosu na broj osoba u radnoj dobi. Dijelom su posljedica krize u kojoj se nalazi Hrvatska od 2009. godine koja je dovela do usporavanja ekonomske aktivnosti u zemlji i prekomjernog proračunskog deficita, a neizvjesno je koliko će još trajati. Dijelom su uzrokovane promjenama zakonske regulative vezanih za prvi stup i politike širokih zakonskih prava na prijevremene mirovine po različitim osnovama. Prema podacima za 2014. godinu na jednog korisnika mirovine bilo je 1,14 osiguranika koji uplaćuje mirovinske doprinose što je neprihvatljivo nizak omjer (HZMO, 2015). U takvim okolnostima mirovinski sustav teško može osigurati primjerene imovine i teško može biti dugoročno fiskalno održiv. Ipak, izvršene projekcije i predložene prateće aktivnosti (Nestić i sur, 2011) pokazuju da mješoviti mirovinski sustav treba zadržati zbog dugoročnih koristi budućih umirovljeničkih generacija. Prijedlog ukidanja drugog stupa ima kratkoročne koristi za državne financije (tekuće uplate i akumulirana mirovinska štednja mogu se zakonskom prisilom vratiti u proračun), ali dugoročno se time ugrožava financijska stabilnost proračuna zbog obveze isplate punih mirovina u budućnosti. Zbog toga se može očekivati da će se buduće isplate moći ostvariti samo uz osjetno smanjenje mirovina. Može se spomenuti da se time ukidaju i investicijska ulaganja mirovinskih fondova koja imaju potencijal poticanja ekonomske aktivnost u zemlji. Dugoročne štete u tom bi slučaju zasigurno bile veće od kratkoročnih koristi. Obzirom da svaka promjena u mirovinskom sustavu na različite načine utječe na različite generacije, treba uzeti u obzir da onima koji su u trenutku reforme bili u dobi između 40 i 50 godina starosti, njihov drugi stup se nije iz niza razloga punio na planirani način te se tim generacijama već dopustio prijelaz u prvi stup, odnosno primanje mirovine uz jednake propise koji vrijede za osiguranike prvog stupa.

Država problem fiskalnog deficita, pa tako i plaćanja mirovina iz javnih izvora, mora rješavati putem povećanja stope zaposlenosti i općenito ekonomskog rasta, a ne putem reforme tek reformiranog mirovinskog sustava. Najsnažniji generatori održivosti javnog mirovinskog sustava su rast stope zapošljavanja, što dulje zadržavanje zaposlenika u radnoj aktivnosti te smanjenju prava na prijevremene mirovine ili mirovine pod povoljnijim uvjetima po različitim osnovama. Produljenje radnog vijeka i broj godina u radnoj aktivnosti koristi i za održivost i za primjerenost mirovina. Građani jednostavno s duljim radnim stažem dulje uplaćuju doprinose u mirovinski sustav i time osiguravaju veća mirovinska primanja. Mirovine pod povoljnijim uvjetima od redovnih starosnih mirovina, iako u masi mirovinskih izdataka ne utječu značajno (primjer saborskih mirovina), predstavljaju negativni signal za većinu umirovljeničke populacije.

Osim ključnog zadatka povećanja zaposlenosti u zemlji, za održivost i primjerenost mirovinskog sustava preporuča se:

• Razvijati i aktivno se brinuti o mješovitom mirovinskom sustavu za korist svih generacija građana;
• Destimulirati rano umirovljenje;
• Poticati što duži ostanak u svijetu rada;
• Reducirati mogućnosti ostvarivanja mirovina pod povoljnijim uvjetima;
• Kontinuirano voditi brigu o racionalizaciji troškova i uštedama unutar mirovinskog sustava.

Država i građani podjednakom brigom moraju voditi računa o primjerenosti mirovina za treću životnu dob. Osnovna briga države u vezi primjerenih mirovina je sprječavanje siromaštva starije populacije, a poželjna briga, ovisno o gospodarskim mogućnostima, je omogućavanje što višeg standarda života umirovljenika uz primjerenije mirovine. Građani trebaju biti svjesni rizika smanjenja mirovina iz javnog mirovinskog sustava te poduzimati osobne napore u osiguranju primjerenosti budućih mirovinskih primanja podižući mirovinsku i financijsku pismenost te planirajući individualnu štednju za starost na dugi rok radi osiguranja kvalitetnijih mirovinskih primanja iz diversificiranih izvora.

Svaka promjena u mjerama na kojima se temelji mirovinski sustav ima dugoročne učinke na više generacija zbog čega mjere treba temeljito procijeniti i odvagati te odluke donositi utemeljene na istraživačkim dokazima da će koristi od promjena ravnopravno rasporediti na sve generacije, i starije i mlađe, kako na sadašnje tako i na buduće umirovljenike.