Okoliš i priroda pripadaju najvećim vrednotama ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Svatko ima pravo na zdrav okoliš, a skrb o okolišu vode Država i lokalna odnosno regionalna samouprava te svaki pojedinac.

Temeljne značajke ove strategije, odnosno njeni ključni ciljevi su:

• kontinuirano pratiti i procjenjivati fizikalno, kemijsko i biološko stanje okoliša i prirode (kvalitetu sastavnica okoliša i prirode: zrak, voda, more, tlo, bioraznolikost i krajobrazna raznolikost),
• na najmanju moguću mjeru svesti opterećenja na okoliš (otpad, emisije, izvanredni događaji),
• temeljem postojećeg zakonodavstva i standarda definirati i provoditi jasne i učinkovite mjere (plan) za očuvanje i unapređenje kvalitete okoliša i prirode te sankcioniranje štetnog djelovanja,
• osigurati dugoročni održivi razvoj Države, što podrazumijeva usklađenost politike okoliša i prirode s ekonomskim i socijalnim napretkom, budući su golemi izazovi današnjice povezani s neodrživim iskorištavanjem prirodnih resursa i sustavima proizvodnje i potrošnje linearnoga gospodarstva (po načelu kupi-upotrijebi-odbaci);
• pomnim i transparentnim planiranjem i provedbom zacrtanog osigurati dobrobit sadašnjih i budućih generacija u okviru razumnog raspolaganja prirodnim resursima na način da se ne ugrozi otpornost ekosustava („živjeti dobro unutar granica planeta“).

Zaštita okoliša i prirode neodvojiva je od gospodarskih sektora (prostornog uređenja, energetike, industrije, prometa, poljoprivrede, turizma, ribarstva, šumarstva), jer su upravo okoliš i priroda njihovi temeljni resursi. Ipak, dosadašnja praksa nije uvijek i nije u svim sektorima iskazala pozitivne pomake. Naime, definirani ciljevi i konkretno propisane mjere u nekim su se slučajevima pokazale samo kao deklarativno strateško opredjeljenje.

Okoliš ne poznaje granice pa Hrvatska nije izdvojena od učinaka na okoliš koji dolaze iz susjednih zemalja (npr. prekogranično onečišćenje zraka), niti od učinaka globalizacije (trgovina, promet, ljudi), odnosno globalnih mega-trendova na planeti (npr. porast emisija iz prometa, klimatske promjene). Ulaganje u ekonomski, društveni i prirodni kapital, kao i tehnološke inovacije preduvjeti su za dugoročnu konkurentnost i ekonomski prosperitet, socijalnu koheziju, kvalitetu zapošljavanja i bolju kvalitetu okoliša i prirode. Preporuka je sagledati okoliš i prirodu Republike Hrvatske u širem kontekstu, ali se u planiranju i djelovanju što je moguće više oslanjati na vlastite prirodne resurse. Pri tom je nužno osigurati sve mehanizme za praćenje i procjenu njihove količine i kvalitete, očuvanja, racionalnog korištenja te planskog i održivog planiranja iskorištavanja, budući se radi o nacionalnom bogatstvu koje je u vlasništvu svih građana Hrvatske.

Najprikladniji instrumenti politike u provedbi jesu ekonomski instrumenti. Bez stabilnog financiranja nema održivog razvitka Hrvatske – održive proizvodnje i potrošnje, učinkovitog korištenja prirodnih resursa, niti smanjivanja emisija u okoliš i efikasnog uređenog sustava gospodarenja otpadom. Posljednjih je desetljeća sektor zaštite okoliša definitivno prepoznat kao profitabilna poslovna mogućnost. Eko-inovacije igraju sve značajniju ulogu. Također, u postojećem sustavu ulaganja i financiranja (državni proračun, fondovi, projekti i dr.) ima prostora za unapređenje, osobito u dijelu ubrzanja provedbe te utvrđivanja prioriteta financiranja , a naročito onih koji na kratki i srednji rok mogu donijeti izvjesna sredstva za nova ulaganja u okoliš i prirodu. Tijekom definiranja učinkovitijeg sustava ulaganja nužno je uskladiti projekte na nacionalnoj i lokalnoj razini, kako bi se postigao sinergijski efekt veće učinkovitosti. Iako već postoji niz ekonomskih instrumenata (naknade, trošarine, dozvole), potrebno je osigurati transparentno praćenje prikupljenog i uloženog iznosa te ih staviti u balans. Činjenica je da se iz državnog proračuna za razvoj i istraživanje za očuvanje okoliša izdvaja svega 0,004%, a ukupno za sve ciljeve razvoja i istraživanja 0,074%. Cilj EU-a je 3%, a prosjek EU-27 oko 2%.

Odgovor europske politike zaštite okoliša na projekcije da će do 2050. broj ljudi na Zemlji porasti na 9 milijardi, radi čega se očekuje globalna kompeticija za resursima, jest zelena ekonomija i nisko-ugljični razvoj. Proces tranzicije je postupan, kontinuiran i dugotrajan, zahvaća cjelokupno društvo i gospodarstvo i treba biti u skladu sa raspoloživim resursima. Generiranje zelenih radnih mjesta, povećavanje energetske učinkovitost i udjela energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije mogući je put ka stabilnoj ekonomiji, uz istovremeno očuvanje okoliša i prirode.

Generalno, politika okoliša i prirode, samostalno i ugrađena u politike drugih sektora, treba biti utemeljena u primjeni najboljeg dostupnog znanja i tehnika, postojećih načela već ugrađenih u zakonodavstvo RH, uvažavajući jednako ekonomsku isplativost s jedne strane te dobrobit i zdravlje populacije s druge strane.

I dalje treba poticati informiranost građana, odnosno rast opće razine svijesti o važnosti održivog korištenja i očuvanja okoliša i prirode (prirodnih resursa) te promicati promjenu dosadašnjih obrazaca ponašanja. To znači da se obrasci održive proizvodnje i potrošnje trebaju primjenjivati na svim razinama: korporativnoj, društvenoj i osobnoj. Osiguranje prava svakoga građana da pravovremeno ima uvid u relevantne i točne podatke, kao i da sudjeluje u odlučivanju o pitanjima od interesa za kvalitetan okoliš i očuvanu prirodu, od ključne je važnosti za Državu.

Promišljanje i planiranje za okoliš i prirodu te provedba zacrtanog uključuje veliki broj dionika iz različitih sektora i profesija. Stoga je u procesu donošenja strategije i planova potrebno podržavati interdisciplinarnu i široku otvorenu diskusiju. Osobitu pozornost važno je usmjeriti ka boljem razumijevanju problema, potencijalnih rizika i mogućih rješenja koji mogu zadovoljiti potrebe i gospodarskog sektora i nastojanja civilnog društva i građana pojedinaca, budući promjene često znače i dodatne troškove za gospodarstvo koje još uvijek nije izašlo iz recesije.