Javna poduzeća u Hrvatskoj postala su ogledan primjer kronične neefikasnosti upravljanja ogromnim ekonomskim potencijalima. Dok nižu poslovne gubitke, istovremeno raspolažu impozantnim prihodima i imovinom: 1.400 javnih poduzeća (1.5% svih poduzeća u zemlji) ostvaruje 171 milijardu kuna prihoda, ili 30% prihoda poslovnog sektora, te posjeduju 350 milijardi kuna procijenjene imovine, ili 41% sve poslovne imovine u zemlji (Financijska agencija, 2015). Problemi u javnim poduzećima su uglavnom slični: niska troškovna efikasnost (prenapuhani interni troškovi poslovanja i rasipnost), višak zaposlenih (kao posljedica političkog kadroviranja, ali i kupovanja socijalnog mira, odnosno glasova), 40% veće plaće nego u privatnom sektoru uz pritom značajno nižu dodanu vrijednost (Vizek, 2015) sklapanje štetnih ugovora putem javnih nabava, neadekvatna ponuda javne usluge, preveliki politički utjecaj na upravljanje (izbor uprave i NO-a) i zapošljavanje, te poslovni gubici koje uvijek financiraju porezni obveznici, ili kroz više cijene usluga (skuplji računi), ili indirektno preko državnih subvencija. Pitanje restrukturiranja i boljeg upravljanja javnim poduzećima nije stoga pitanje rezova i otkaza, već iskorištavanja potencijala odnosno rezervi rasta, uz istovremeno rasterećenje troška građanima. Restrukturiranje javnih poduzeća je nužnost ne samo zbog poslovnih rezultata već i zbog društvene potrebe da se na javna poduzeća prestane gledati kao na dio političkog plijena kojeg se dijeli kada se dođe na vlast.

Potrebno je razlikovati javna poduzeća koja djeluju u okviru tržišne konkurencije od onih koja obavljaju funkciju ponude javnog dobra.

• Državna poduzeća za koje postoj interes da se natječu na tržištu potrebno je u kratkom roku privatizirati (hoteli, Croatia Airlines, HPB, ili recentni primjeri privatizacija Croatia osiguranja ili Dalmacijavina).
• U drugom slučaju kada je temeljna infrastruktura javno dobro (vodoopskrba, kanalizacija, gradski javni prijevoz, cestovna infrastruktura, željezničke pruge, telekomunikacijski kanali, i sl.), ne postoji racionalan razlog da usluga koja se obavlja na toj infrastrukturi bude u rukama samo jednog ponuditelja na tržištu. Rješenje je moguće kroz dvije faze nakon odvajanja infrastrukture od usluge. Prvo je uvođenje profesionalizacije u menadžment javnih poduzeća, gdje struka postavlja kvantitativne ciljeve upravi, koje ako ne ostvari u zadanom vremenskom okviru, odgovara ostavkom. Drugo rješenje je privatizacija usluga koje se obavljaju na javnoj infrastrukturi, odnosno uvođenje konkurencije na tržišta usluga, što će za posljedicu imati značajan pad cijena usluge i rast njihove kvalitete.

Jedno rješenje u interesu svih građana vezano za upravljanje javnim dobrima mogao bi biti neki oblik parcijalnog IPO-a, gdje država zadržava većinsko vlasništvo nad svakim javnim dobrom (cestama, vodoopskrbom, kanalizacijama, telekomunikacijskim i električnim mrežama, naftovodima, itd.), a ostatak ponudi građanima kroz dionice, sa pravom prvokupa građanima Hrvatske i određenim socijalnim skupinama. Na ovaj način osiguralo bi se da temeljna javna dobra zauvijek ostanu u domaćem vlasništvu, a da istovremeno dobijemo kvalitetnu uslugu po prihvatljivim cijenama. U parcijalni IPO išlo bi se nakon provedenog procesa profesionalizacije depolitizacije i restrukturiranja poduzeća koja upravljaju javnim dobrom. U svrhu dobivanja najboljeg menadžerskog kadra te njihove neovisnosti od politike, uvest će se biranje predsjednika i članova uprava u javnim poduzećima putem javnog natječaja. Također, osigurat će se zakonski okvir koji će omogućiti angažiranje specijaliziranih (head hunting) agencija. Također, ukinut će se ograničenje visine plaće te će se vratiti mogućnost bonusa za menadžment javnih poduzeća prema jasnim i unaprijed definiranim kriterijima. Bonuse će se vezati uz mjerenje uspješnosti u ostvarivanju srednjoročnih ciljeva te neće biti mogući ukoliko poduzeće posluje s gubitkom.

Ukinut će se praksa kojom se javna poduzeća obvezuju uplatiti dio ili cjelokupnu dobit u državni proračun s ciljem „krpanja“ proračuna čime se ugrožava investicijski ciklus i likvidnost javnih poduzeća. Takve odluke mogu biti donesene iznimno, za svako pojedino poduzeće, a ne skupno, i pod uvjetom da su predviđene Planom upravljanja imovinom u vlasništvu RH za svaku sljedeću godinu. Na taj način smanjit će se nesigurnost u poslovanju te će se omogućiti bolje planiranje u javnim poduzećima.