Postojeći regionalni ustroj nije rezultat povijesnih, demografskih, geografskih ili ekonomskih čimbenika, već političke instrumentalizacije. U Republici Hrvatskoj je ustrojeno ukupno 556 jedinica lokalne samouprave, i to 429 općina i 127 gradova te 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija, plus Grad Zagreb1 (Ministarstvo uprave, 2015). Jedinice su nejednake u pogledu mogućnosti obavljanja javnih poslova, a većina njih ima nedostatni administrativni kapacitet za povlačenje sredstava iz EU fondova.
U gradovima i općinama u Hrvatskoj ima 8 750 političara koji su zaposleni ili imaju prihode od političkog mandata, 556 je gradonačelnika i načelnika, koji imaju jednog ili dva zamjenika, što je dodatnih 700 ljudi, dok preostalih 7 500 čine predstavnici u gradskim i općinskim vijećima. Dodavši tom broju 21 župana, 42 dožupana i preko 800 vijećnika u županijskim skupštinama, dobivamo 11.247 karijernih političara u lokalnoj samoupravi. Zanemarimo pritom zaposlene u lokalnoj administraciji (lokalne službenike, tajnice, vozače itd.) kojih je nekoliko desetaka tisuća i bitno opterećuju lokalne proračune.

Pametno se zalaže za značajno reduciranje broja lokalnih jedinica, uzimajući za uzor primjer Danske (Kovačić, 2009)2, kako bi bile u mogućnosti efikasno pružati javne usluge građanima te osiguravati razvojnu funkciju. Kriteriji za zadržavanje statusa jedinice lokalne i regionalne samouprave trebaju biti, između ostalog, proračunski kapaciteti, fiskalna održivost, zadovoljavanje kriterija minimalnog vlastitog prihoda i minimalan broj stanovnika. Jedinice lokalne samouprave koje neće moći zadovoljiti naveden kriterije grupirat će se oko gravitcijskih centara. Iznimke mogu biti otočne općine.

Prijedlog novog terotirijalnog ustroja podrazumijeva grupiranje u 5 regija i oko 150 gradova i općina. Podjela na regije uključuje četiri prirodne regije i petu regiju koja bi uključivala Zagreb i okolicu, a koja bi bila organizirana na načelima metropolitantske federacije (Koprić, 2013.) Ono će omogućiti formiranje većih, financijski i organizacijski snažnijih jedinica, osposobljenih za obavljanje većeg opsega javnih poslova. Reformom će se, prema predviđanjima, smanjiti broj karijernih lokalnih političara na oko tri puta.
Reforma uključuje promjenu sustava financiranja te fiskalnu decentralizaciju koja podrazumijeva prijenos ovlasti i odgovornosti za pružanje javnih usluga sa središnje na niže razine vlasti, odnosno prijenos ovlasti prikupljanja određenih poreza i određivanja namjene prikupljenih sredstava prema jasno utvrđenim kriterijima. Do sada su samo 33 grada preuzela tvz. decentralizirane funkcije (financiranje školstva, zdravstva, socijalne skrbi i sl.) dok su općine iz toga sasvim izostavljene.

Korupcija se u Hrvatskoj institucionalizirala u visokom stupnju na lokalnoj razini vlasti. Zbog povezanosti lokalnih poduzetnika i političkog establishmenta, političari na lokalnoj vlasti u Hrvatskoj mogu pobjeđivati na izborima bez smanjenja opsega svog koruptivnog djelovanja. Štoviše, imaju veće šanse za ostanak na vlasti ako kreiraju sustav koji potiče korupciju. To su temeljni zaključci rada koji empirijski testira utjecaj korupcije na vjerojatnost reizbora lokalnih političara, koristeći netransparentnu javnu nabavu lokalnih vlasti kao mjeru korupcije (Vuković, 2014). Kako bi se ovakva praksa spriječila, potrebno je provesti skup izbornih, upravnih i institucionalnih reformi kojima bi se tržišnim rješenjima pokušao riješiti problem korupcije u lokalnoj upravi. Jedan primjer je uvođenje institucionalnog ograničenja mandata na vlasti na dva mandata, što je česta praksa velikog broj zapadnih zemalja na lokalnoj i središnjoj vlasti. Dva mandata (8 godina) često mogu biti i dovoljna političaru da stvori sustav ovisnosti i zloupotrijebi javna sredstva, a na ovaj način stalo bi se na kraj „lokalnim šerifima“ koji grade svoje pobjedničke koalicije zasnovane na kupovanju izborne podrške. Drugi primjer je izrada jedinstvene mjere korupcije lokalne samouprave koja bi koristila višegodišnje podatke o javnim nabavama i infrastrukturnoj potrošnji kako bi se formirala usporediva i jedinstvena mjera (indeks) korupcije među hrvatskim gradovima i općinama. Time bi se omogućilo rangiranje svih gradova i općina prema korumpiranosti, a glasačima bi se omogućila usporedba sa susjednim gradom ili općinom. Navedeno rangiranje povezat će se s pomoći iz državnog proračuna koju dobivaju jedinice lokalne samouprave. Kriterij dodjeljivanja, odnosno smanjenja pomoći iz općeg proračuna, uz standardni kriterij nerazvijenosti, bit će nagrađivanje općina i gradova s vrha rang ljestvice, a kažnjavanje onih s dna ljestvice. Time bi se potaknulo čelnike odnosno glasače da uklanjanju korupciju.

Prednosti teritorijalnog preustroja i decentralizacije
Teritorijalnim preustrojem smanjit će se troškovi za plaće, materijalne troškove i ostali troškovi, budući da će se broj karijernih lokalnih političara smanjiti za oko tri puta. Navedena sredstva moći će se koristiti za razvojne projekte.
Povećanjem veličine jedinice lokalne samouprave povećat će se njezin administrativni kapacitet za obavljanje administrativnih poslova, pripremu projekata i apliciranje i korištenje EU fondova.
Decentralizacija uključuje i fiskalnu decentralizaciju koja podrazumijeva prikupljanje određenih poreza koji su sada bili u nadležnosti države te potpuno preuzimanje tzv. decentraliziranih funkcija od strane jedinica lokalne samouprave koje će biti odgovorne za financiranje određenih javnih funkcija.