1. Planirate li uskladiti izdvajanja za obrazovanje iz državnog proračuna s prosjekom zemalja Europske Unije? Ako da, na koji način bi u proračunu bila osigurana ova dodatna sredstva?

Svakako treba promijeniti financiranje sustava obrazovanja, i po načinu i po iznosu. Način bi trebao biti temeljen na cjelovitim programskim ugovorima s kompetitivnim i mjerljivim pokazateljima za proračunska sredstva (npr. odnos broja studenata i nastavnika, kvaliteta i duljina studiranja, stupanj povezanosti s privredom, sa svjetskom, ali i lokalnom zajednicom, kvaliteta i opseg znanstvene i stručne produktivnosti, fleksibilnost i izbornost studijskih programa, povezanost s bivšim studentima, opseg provedbe cjeloživotnog obrazovanja itd.). Na ovakav način povećao bi se stupanj autonomije i odgovornosti institucija za rezultate svog rada. Kad se sustav uskladi s normama najrazvijenijih zemalja, trebalo bi znatno povećati izdvajanja, dinamikom kojom bi se u kratkom vremenu dostigla namjeravana izdvajanja u zemljama Europske unije (prema 3% BDP-a).

Sredstva bi u proračunu bila osigurana iz ušteda, kroz reforme pravosuđa i javne uprave, opisane u Programu za pametnu Hrvatsku naše stranke. U našoj viziji društva obrazovanje i znanost imaju prioritet i kod izdvajanja proračunskih sredstava. Pored toga bi se kroz Strategiju pametne specijalizacije veliki dio sredstava europskih fondova iskoristio za ulaganje u inovacije, istraživanje i razvoj ljudskih potencijala.

2. Podržavate li zamjenjivanje indirektnih potpora studentima (subvencionirana prehrana, smještaj, prijevoz…) s direktnim potporama (stipendijama)? Ako da, smatrate li da je za direktne potpore potrebno osigurati manje, jednako ili više sredstava nego za indirektne potpore?

Javni novac kroz studentske potpore treba stići do svih studenata, a korisne su indirektne i direktne potpore, ako se racionalno troše i ako postoji njihova kontrola. Troškovi života za vrijeme studiranja, bez obzira na visinu školarine, su značajni. Direktne potpore (stipendije) odobrava i javni i privatni sektor i one se dodjeljuju obično na temelju rezultata učenja i nagrađuje se u principu izvrsne, a u zadnjih par godina broj i iznos stipendija za one slabijeg socio-ekonomskog statusa se značajno povećao. Direktne potpore se odobravaju prema jasnim kriterijima, bilo iz razloga izvrsnosti (zasluga), bilo iz razloga socijalnih potreba. No, za veću i širu dostupnost obrazovanju važne su i indirektne potpore. Problem je što je dokazano da se javni novac u indirektnim studentskim potporama često neracionalno koristi. Indirektne potpore koje se dodjeljuju bez posebnih kriterija (svim studentima po osnovi studentskog statusa) se teže kontroliraju te dolazi do rasipanja javnog novca. Međutim, neučinkovita kontrola trošenja javnog novca ne može biti opravdanje za ukidanje ili drastično smanjivanje indirektnih potpora. Zbog toga Pametno zagovara povećanje direktnih potpora, osobito studentima slabijeg socijalnog statusa i invaliditeta, njegovanje kulture direktnih potpora najboljim studentima i učinkovito kontroliranje upotrebe indirektnih potpora u sustavu javnog obrazovanja. Kada postoji više vrsta indirektnih potpora, samo one koje kod kojih se ne može postići učinkovito kontroliranje treba smanjiti ili potpuno ukinuti.

3. Podržavate li povećanje broja javnih sveučilišta u Republici Hrvatskoj? Koliko javnih sveučilišta smatrate da je potrebno Republici Hrvatskoj?

Broj javnih sveučilišta u Hrvatskoj je načelno moguće povećavati jedino ako su ispunjena dva temeljna preduvjeta. Prvi je postojanje javnog novca s kojim se novo javno sveučilište može financirati i drugog, da ono ispunjava sve zakonske uvjete i strateške dokumente za osnivanjem. Trenutno niti jedan od dva navedena preduvjeta nisu ispunjena. Također je potrebno uzeti u obzir i dodatni uvjet, a to je stav po ovom pitanju opisan u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije Hrvatske, koja je donesena 2014. godine. Strategija u postojećim uvjetima problematizira osnivanja novih javnih sveučilišta.

Dio odgovora na ovo pitanje dao je i Institut za razvoj obrazovanja u priopćenju za javnost, od 28. rujna 2015. kojeg u cijelosti podržavamo.

4. Imate li prijedloge konkretnih mjera za povećanje zapošljivosti i konkurentnosti obrazovnih programa hrvatskih obrazovnih institucija, kao i za usklađivanje i povezivanje s tržištem rada? Ako da, molimo vas da navedete te mjere.

Konkurentnost i zapošljivost veoma su usko povezani s kvalitetom cijelog sustava visokog obrazovanja. Zato se Pametno zalaže za temeljitu reformu kroz tri stupa: zakonske promjene (promjene niza zakona, integracija sveučilišta i autonomija institucija), organizacijske promjene i reforme (promjena načina izbora čelnika, reforme sustava napredovanja i reforma Bolonjskog procesa) te financijske promjene (javna sredstva trebaju se dodjeljivati prema mjerljivim i kompetitivnim kriterijima, izvanproračunska sredstva prema interesu naručitelja te je potrebno povećati financiranje kad se uredi sustav). Jedna od mjera za usklađivanje i povezivanje tržišta rada je puna implementacija Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO). Ali nažalost, implementacija HKO-a ne ide zadovoljavajućom dinamikom. Pametno se zalaže za pronalazak bržeg i učinkovitijeg načina, kroz mehanizme da se obrazovnim institucijama, osobito institucijama u sustavu visokog obrazovanja, da prilika za samostalno osmišljavanje modela. To može biti poticano od strane države kroz, primjerice, cjelovite programske ugovore. Jedna od mjera koju Pametno podupire je projekt cjelovite kurikularne reforme, kao dio Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije, čiju implementaciju također podupiremo te smatramo kako je treba značajno pojačati i ubrzati. Mjera za to je postavljanje obrazovanja i znanosti kao prioriteta društva, što je centralni dio programa stranke Pametno.

5. Imate li prijedloge konkretnih mjera za povećanje međunarodne mobilnosti hrvatskih studenata? Ako da, molimo vas da navedete te mjere.

Za sada je odlična mjera program Erasmus+, ali je istovremeno nedovoljno iskorištena. Da bi ona bila više iskorištena treba više nastavnih programa na engleskom jeziku i više međunarodnih suradnji. Neki fakulteti su na tome više radili, a drugi manje. Da bi Erasmus+ program bio više iskorišten također bi trebalo uspostaviti veću funkcionalnost sveučilišnog centra za međunarodne veze, koji pojednostavljuje i olakšava proces administriranja. Mobilnost studenata vrlo je važna iz niza razloga, ali nije odvojena od mobilnosti nastavnika. Ukoliko nastavnici nisu mobilni, oni će biti prirodni kočničari studentske mobilnosti pa bi mobilnost trebalo sagledati u toj proširenoj dimenziji. Za povećanje mobilnosti nastavnika zagovarali bismo obavezno postdoktorsko usavršavanje, prije primanja u stalno zvanje. Pitanje je zapravo više u ingerenciji operativne sveučilišne politike nego li u nadležnosti pripadajućeg ministarstva, iako smo kao država ušli u taj program. Međutim, količina i kvaliteta korištenja programa za dolaznu i odlaznu mobilnost je u nadležnosti visokih učilišta. Pametno podržava sve oblike internacionalne mobilnosti, kako studenata tako i nastavnika. Pametno također podržava i internu mobilnost studenata i nastavnika u nacionalnom sustavu javnih visokih učilišta.

6. Smatrate li da treba izmijeniti zakone koji reguliraju studentsko organiziranje? Ako da, na koji način?

Studentski zborovi su gubitkom pravne osobnosti postali taoci visokih učilišta i drugih organizacija koji ih financiraju. Izuzetno je važno osigurati neovisnost studentskog predstavničkog tijela jer jedino na taj način oni (studenti) mogu utjecati na kvalitetu visokog obrazovanja, a ne biti instrumenti dnevne politike visokih učilišta (borba za glasove i sl.). Cilj je uspostaviti sustav u kojem bi studentsko organiziranje bilo neovisno, ali i uvesti transparentno/kontrolirano praćenje trošenja sredstava od strane studentskih organizacija.

Smatramo kako nije toliko problem u zakonu (što ne znači da ga ne treba mijenjati) već u njegovoj implementaciji. Kao i kod brojnih drugih zakona u Hrvatskoj, koji u teoriji dobro izgledaju, praktično daje veoma loše rezultate. Indiferentnost visokih učilišta i premreženost struktura, koje dominiraju studentskim zborom, rezultirali su do sada brojnim malverzacijama i manipulacijama prilikom izbora za studentski zbor te netransparentnoj provedbi natječaja za studentske projekte – odnosno, posljedično, netransparentno trošenje danih sredstava. Kako bi promijenili sadašnju situaciju, kratkoročno bi trebalo pojačati kontrolu izbora studentskih predstavnika i korištenja sredstava za studentske projekte od strane visokih učilišta, dok bi, dugoročno, trebalo educirati i informirati studente te promicati njihovo aktivno sudjelovanje u studentskim organizacijama. Studentski zbor kao apolitično tijelo treba prestati biti poligon za praksu stranačke mladeži i postati javna platforma za studentsko djelovanje.

Osim toga potrebno je raditi reviziju raspodjele sredstava prema kategorijama. Nikako nije dobro da se manje novaca dobije za kvalitetne studentske projekte koji su usmjereni na razvoj dodatnih vještina, od projekta koji su usmjereni samo na udruživanje. Moraju postojati kvantitativni pokazatelji isplativosti ulaganja tog novca u studente, odnos koliko je uloženo i što se postiglo.

7. Smatrate li da pravila koja reguliraju raspolaganje sredstvima od davanja za studentski rad treba izmijeniti? Ako da, na koji način?

Sredstva od posredovanja za studentski rad treba usmjeriti isključivo na unaprjeđenje studentskog standarda, a ne na saniranje posljedica neučinkovitog trošenja sredstava indirektnih troškova. Studentski rad je izuzetno kvalitetan mehanizam, koji pomaže studentima u pristupu visokom obrazovanju i kao takvu vrstu potpore trebalo bi ga zadržati/poticati, ali i spriječiti zlouporabu, odnosno, osigurati da taj oblik rada koriste samo studenti.

Sredstva za studentski rad trebaju biti stavljena u korist studenata. Dio sredstava bi svakako trebao biti usmjeren u kvalitetniju organizaciju, nadzor i kontrolu studentskog rada. Iz tih sredstava mogle bi se poticati studentske prakse, kako bi studenti stekli kvalitetne vještine, koje su im nužne na početku stalnog zaposlenja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) je objavilo podatak kako je u akademskoj 2013/2014. godini, u cijeloj Hrvatskoj, radilo 75.435 ili gotovo 65% redovitih studenata i da su ukupno ostvarili zaradu od 965.673.398 kuna. Proizlazi kako je to zarada od oko 12.800 kn bruto po studentu, odnosno oko 10.300 kn neto. Problem je kada rad na studentski ugovor zamjenjuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer je za poslodavce taj rad isplativiji. Često studenti namjerno produžuju svoje studiranje jer im je lakše pronaći posao preko studentskog ugovora. Treba jasno definirati što sve može biti studentski rad, koje su odgovornosti zaposlenog na studentski ugovor i kontrolirati provode li se pravila ili studenti rade poslove koje ne bi smjeli. Studentski rad, koji je ujedno i studentska praksa, trebao bi se ubrajati u radni staž.

8. Smatrate li da bi uvođenje sistema vaučera u obrazovni sustav (obrazovanje subvencionirano od države, ali sama ustanova koja provodi obrazovni proces može biti i privatna) bio pozitivan korak?

Još uvijek ne postoji, dovoljno kvalitetnih, primjera dobre prakse gdje vaučeri funkcioniraju (osobito u manje razvijenim zemljama), a da bi se bez više informacija i analiza mogao zagovarati model vaučera. Za učinkovitu primjenu vaučera treba postojati izuzetno strog sustav osiguravanja kvalitete visokog obrazovanja. Hrvatska, za sada, nije još dostigla takvu razinu institucionalnog razvoja da bi uspješno primijenila model vaučera, a kada i kako, treba biti potvrđeno ozbiljnom i sveobuhvatnom prethodnom analizom.

9. Koje mjere predviđate za povećanje dostupnosti visokog obrazovanja učenicima i studentima iz navedenih skupina smanjenih mogućnosti?

1. osobe s invaliditetom

2. osobe slabijih materijalnih uvjeta i/ili nižeg socioekonomskog statusa

3. osobe koje žive dalje od akademskih centara

4. članovi nacionalnih manjina

5. osobe kojima niti jedan roditelj nije visoko obrazovan

Ovo pitanje je vezano za pitanje pod brojem 2. Radi se o potporama studentima koje povećavaju veću dostupnost visokom obrazovanju odnosno potporama, koje pružaju jednak pristup i jednake mogućnosti svim studentima za pristup visokom obrazovanju.

Subvencionirane cijene studentskog smještaja su predviđene upravo za osobe s invaliditetom i sa slabijim materijalnim uvjetima. Članove nacionalnih manjina treba gledati kroz socioekonomski status te im dati im jednaku šansu za studiranje. Osobe kojima niti jedan roditelj nije visoko obrazovan najvjerojatnije spadaju u osobe slabijih materijalnih uvjeta, ali ne nužno. Stoga bi i za njih trebao vrijediti isti dohodovni kriterij zbog kojeg im se daju potpore i tako povećava njihova dostupnost visokom obrazovanju. U istraživanju iz 2010. godine (Matković, T., Tomić, I., Vehovec, M., 2010, “Efikasnost nasuprot dostupnosti? O povezanosti troškova i ishoda studiranja u Hrvatskoj“, Revija za socijalnu politiku, 17(2), 215–237) dokazano je da su šanse za završavanje studija prije svega vezane uz socioekonomski status studenata. Duljina trajanja studija ukazuje kako brže završavaju oni kojima studiranje donosi veće relativne troškove. Radi se o, primjerice, onima koji plaćaju školarinu, podstanarima, studentima nižeg socioekonomskog statusa te onima čije su financijske pomoći uvjetovane dinamikom studiranja (stipendisti).

Pametno smatra da školarine moraju biti besplatne za sve redovite studente, a šira dostupnost obrazovanju se postiže pomoću mreže direktnih i indirektnih potpora za pokrivanje troškova života tijekom studiranja. Direktne i (naročito) indirektne potpore trebaju prolaziti redovitu kontrolu i evaluaciju učinaka.

10. Smatrate li da obrazovni sustav Republike Hrvatske dovodi do zadovoljavajućih teoretskih i praktičnih kompetencija učenika i studenata? Ako ne, koje konkretne mjere biste proveli kako bi se stanje poboljšalo?

Smatramo da obrazovni sustav u Hrvatskoj u prosjeku ne daje dovoljno kvalitetna teorijska i praktična znanja i da postoji prostor za znatnim poboljšanjem. Politike kojima se uvodi nepristrano i stalno kontroliranje kvalitete na svim razinama je moguće osmisliti i primijeniti u integriranim sveučilištima. Sveučilišta sama trebaju dokazivati koliko je prijenos znanja doveo do kvalitetnijih kompetencija studenata. Smatramo da se takve politike ne trebaju nužno koordinirati i nametnuti na nacionalnoj razini već je u interesu svakog sveučilišta zasebno da povećava svoju konkurentnost, u svim segmentima pa tako i u segmentu kvalitetnijih kompetencija studenata. Država se ne miješa u autonomiju politika koje se provode na sveučilištu, ali može uspostaviti sustav financiranja koji nagrađuje takva nastojanja i ostvarene rezultate. Prema tome prvi zadatak bi bio, u skladu s programom kojeg Pametno zastupa, uspostavljanje potpune integracija sveučilišta u novi zakonski okvir. Nakon toga slijedi uspostavljanje novog okvira za njihovo javno financiranje.

11. Smatrate li da u Republici Hrvatskoj dolazi do inflacije visokog obrazovanja, to jest, da je omasovljenje visokog obrazovanja dovelo do toga da diplome danas vrijede manje nego u prošlosti? Ako da, koje konkretne mjere biste proveli kako bi se stanje poboljšalo?

U svim zemljama se povećao broj stanovnika s visokim obrazovanjem, u odnosu na vrijeme od prije 50 godina. U Hrvatskoj već dulje vremena postoji nekontrolirano povećanje broja diploma koje su odraz (ne)kvalitete ustanova koje ih daju, zbog čega smo više puta istaknuli potrebu neovisne kontrole kvalitete nastave, nastavnika i cijelog obrazovnog procesa, u profesionalnom i etičkom smislu. Prisutan je također veći rast broja studenata u društvenim znanostima u odnosu na broj studenata iz tehničkih, medicinskih i prirodnih znanosti. Zbog toga se javlja višak ekonomista na burzi, a manjak liječnika, farmaceuta, inženjera itd. Međutim danas diploma, u principu, nema isto značenje kao u prošlosti, jer je diploma tek odskočna daska nakon koje treba postojati kontinuirani napredak u znanju i vještinama. U prvom pristupu tržištu diploma vrijedi manje, ako ona tržištu nije interesantna, ali treba razlučiti da li govorimo o diplomi pojedinog fakulteta ili znanju i vještinama pojedine osobe koju je stekao u postupku dobivanja diplome. Poslodavci ne ocjenjuju samo diplomu nekog fakulteta već i sve karakteristike kandidata koji nudi svoje znanje i vještine. Današnji svijet traži obrazovanije ljude, prije svega zbog novih tehnologija, zbog čega se pojavljuje potreba za stalnim učenjem i usavršavanjem. Cjeloživotno obrazovanje postaje nužna potreba bez obzira na diplomu, što znači, da bi išli u korak s vremenom, cjeloživotno obrazovanje je neminovnost, a diploma tek početna stepenica.

Uloga Vlade i javnog financiranja je da poboljša vanjska vrednovanja obrazovnih ustanova kao i ishoda studiranja. Sveučilišta mogu sama poboljšavati unutrašnju kontrolu kvalitete te pomagati studentima u plasmanu na tržištu rada. Za takve aktivnosti ne trebaju naloge i mjere države već vlastitu agilnost i zalaganje. Pri tome zakonski okvir ne smije biti prepreka već poticaj, za što se zalažemo u programu stranke Pametno.

12. Smatrate li da su smještajni kapaciteti u sveučilišnim gradovima u Republici Hrvatskoj zadovoljavajući? Ako ne, na koji način biste poboljšali ovu situaciju?

Svako visoko učilište bi trebalo imati smještajne kapacitete kao minimalni standard kojem bi trebali težiti. Ni jedno visoko učilište ne može se profilirati bez studenskog doma (određenih smještajnih kapaciteta). Situaciju kapaciteta studentskih domova treba sagledati pojedinačno, u odnosu na studentsku populaciju na svakom pojedinom sveučilištu. Oko 15-20% obuhvata studenata izvan mjesta prebivališta trebao bi biti minimalni standard. Bez studenskih domova nerealno je očekivati mobilnost studenata, nastavnika, istraživača, ali i daljnji razvoj ustanova. U načelu, studentski domovi trebaju biti kvalitetni i postepeno razvijati kapacitete za studentsku potražnju, na svakom pojedinom sveučilištu. Dostupnost obrazovanja za niže dohodovne skupine studenata, koji žive izvan mjesta studiranja, upravo ovisi o mogućnosti smještaja u takvim domovima uz subvencioniranu cijenu. U ljetnim mjesecima i periodima kada sveučilišta ne rade studenski domovi su korisni kapaciteti za sportska događanja i druga konferencijska i turistička događanja. Njihova višenamjenska upotreba je korisna te je izgradnja novih kapaciteta i/ili renoviranje starih ekonomski i društveno poželjna.

Stranka Pametno snažno podržava poboljšanje starih kapaciteta i izgradnju novih kapaciteta studentskog smještaja, u skladu s mogućnostima javnog financiranja, a na sveučilištima je da javno financiranje podupru modelom javno – privatnog partnerstva.

Prilog

Odgovor Instituta za razvoj obrazovanja (IRO) na pitanje:

Trebaju li Hrvatskoj dva nova javna sveučilišta?

IRO upozorava na nedostatke pri osnivanju novih javnih sveučilišta

Zagreb 28.9.2015., Priopćenje za javnost

Ključni strateški dokumenti u visokom obrazovanju u Hrvatskoj preporučaju da se ne pokreću nova javna visoka učilišta, no usprkos tome svjedočimo osnivanju dva nova javna Sveučilišta, Sveučilišta Sjever i Sveučilišta u Slavonskom Brodu. Procedure kojima se osnivaju navedena sveučilišta nisu dovoljno transparentne i nisu dovoljno usklađene s trenutnim pravnim propisima. Institut za razvoj obrazovanja, kao stručna organizacija koja se zalaže za strateški i održiv razvoj visokog obrazovanja, izražava zabrinutost zbog ovakvih postupaka koji nepotrebno jačaju nepovjerenje u sustav znanosti i visokog obrazovanja te poziva donosioce javnih politika da preispitaju postupke oko osnivanja spomenutih sveučilišta.

Kao vodeća stručna organizacija u regiji koja se bavi istraživanjem i razvojem politika visokog obrazovanja, Institut za razvoj obrazovanja (IRO) smatra važnim upoznati javnost s ključnim izazovima vezanim uz inicijative osnivanja novih javnih sveučilišta u Republici Hrvatskoj. Prvi izazov proizlazi iz činjenice da trenutna krovna strategija u području visokog obrazovanja, Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije RH, ne predviđa osnivanje novih javnih sveučilišta, već naprotiv, problematizira održivost postojećeg broja javnih visokih učilišta. U Strategiji stoji da „postojeća mreža visokih učilišta u Hrvatskoj svojim geografskim rasporedom obuhvaća sve dijelove Hrvatske, međutim svojom brojnošću nadilazi nacionalni potencijal i raspoložive kapacitete“ (str. 92). Strategija nadalje navodi da su se „zbog razmjerno malog tržišta visokog obrazovanja i slabe mobilnost studenata nerijetko uvodili novi studijski programi, što je dovelo do neopravdanog bujanja visokih učilišta i gubitka na kvaliteti“. Stoga, ističe se u Strategiji, „upitna je dugoročna održivost pojedinih regionalnih ustanova koje nemaju kritičnu masu za osiguranje kvalitete obrazovnog, odnosno istraživačkog rada“ (str. 93). Ovu Strategiju izglasao je Sabor RH 2014. godine na prijedlog Vlade RH pa se logično nameće pitanje kako to da u 2015.-oj godini ta ista Vlada i Sabor preuzimaju osnivačka prava nad Sveučilištem Sjever, čime ono postaje osmo javno sveučilište u Hrvatskoj te trenutno stavljaju u proceduru osnivanje još jednog javnog sveučilišta u Slavonskom Brodu.

Drugi izazov proizlazi iz trenutno važećeg strateškog dokumenta „Mreža visokih učilišta i studijskih programa u Republici Hrvatskoj“ koju je Sabor RH usvojio 2011. i koji je namijenjen „nadležnim tijelima Republike Hrvatske za djelovanje na području visokog obrazovanja, posebice u postupcima donošenja odluka o opravdanosti osnivanja novih visokih učilišta i/ili odobravanja novih studijskih programa“ (str.11). Ovaj dokument izričito tvrdi da je „uspostavom sedam javnih sveučilišta Republika Hrvatska dosegnula maksimum koji je ostvariv, s obzirom na raspoloživ znanstveno-nastavni potencijal sada i u idućih 10 do 15 godina“ (str.12) te da „u ovome trenutku Republika Hrvatska ima dostatan broj javnih sveučilišta i do daljnjega ne bi trebalo osnivati nova javna sveučilišta, barem dok se ne konsolidiraju postojeća i dok ne prođe prvi krug reakreditacije, koja će pokazati stvarno stanje na njima“ (str.26.). Vlada RH trebala bi stoga pružiti dostatne razloge za pokretanjem dodatna dva nova javna sveučilišta.

Treći izazov proizlazi iz same procedure osnivanja novih javnih sveučilišta koja nije usklađena u svim segmentima s trenutno važećim pravnim propisima. Primjerice, novoosnovano Sveučilište Sjever nije upisano u upisnik znanstvenih organizacija pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH, što znači da nema dopusnicu za znanstvenu djelatnost. Budući da sveučilišta obavljaju, sukladno važećim propisima, i znanstvenu, i djelatnost visokog obrazovanja, nije jasno kako je Vlada RH uopće mogla preuzeti osnivačka prava nad sveučilištem koje nema dopusnicu za obavljanje znanstvene djelatnosti. S druge pak strane, Vlada RH je na dnevni red sjednice 17.9.2015. uvrstila Nacrt prijedloga Zakona o osnivanju Sveučilišta u Slavonskom Brodu, bez da je prethodno objavila rezultate javnog savjetovanja o Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka Prijedloga Zakona o Sveučilištu u Slavonskom Brodu iz lipnja ove godine. Dodatno, javno savjetovanje o samom prijedlogu Zakona nije uopće provedeno, već je spomenuti Zakon stavljen na dnevni red Vlade, i to s prijedlogom da se uputi u hitnu proceduru.

Četvrto, zbog negativnog demografskog trenda, postojeća javna visoka učilišta, a time i ona novoosnovana, imat će izazov s popunjavanjem upisnih kapaciteta uslijed smanjenog broja dostupnih kandidata za upis u narednom desetljeću, što je prepoznato kao problem i u navedenim strateškim dokumentima. Naposljetku, peti izazov, i u slučaju Sveučilišta Sjever, i Sveučilišta Slavonski Brod, kao većinski izvor osiguravanja financijskih sredstava potrebnih za podmirivanje troškova koji će nastati osnivanjem navodi se državni proračun. Važno je naglasiti da ni u jednom od dva navedena slučaja nije izrađena detaljna financijsko-ekonomska analiza koja pokazuje o kojim iznosima se točno radi, kakve će financijske posljedice povećanje javno financiranih sveučilišta sa sedam na devet imati na već postojeća sveučilišta, s obzirom da nije planirano povećanje ukupnog iznosa proračunskih sredstava za visoko obrazovanje te na koji način će biti osigurana dugoročna financijska održivost navedene dvije institucije.

IRO se ovim očitovanjem nema namjeru svrstati u pristalice ili protivnike osnivanja novih sveučilišta, već želi ukazati na potrebu valoriziranja postojećih strateških dokumenata i propisa te na potrebu izrade studije izvodljivosti pri pokretanju novih javnih sveučilišta kako bi se osigurala dugoročna održivost i razvoj sektora visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Dodatno, smatramo da opisani nedostaci imaju izrazito negativan učinak na izgradnju povjerenja u sustav znanosti i visokog obrazovanja u kojem bi se razvoj trebao događati planski, sustavno i transparentno, što nije slučaj za spomenute procese. Stoga IRO poziva sve odgovorne donosioce javnih politika, posebno Vladu i Sabor RH, da preispitaju svoje aktivnosti vezane za osnivanje novog javnog Sveučilišta u Slavonskom Brodu i Sveučilišta Sjever.